Pripovjedni susret
Radionica u listopadu!
„Ljekovite priče“ iskustvena je radionica pisanja i pripovijedanja. Kroz četiri susreta govorimo o osnovama stvaranja priča koje nam pomažu da se nosimo sa svakodnevnim situacijama i mislima. Uz puno praktičnog rada, razgovora, čaja i kolačića, kreiramo pripovijesti koje sudionice (i sudionici) mogu ponijeti sa sobom ili podijeliti s drugima.
Ovaj put ćemo se dublje pozabaviti simbolima koje nalazimo u pričama, kao i važnosti metafore, posvećujući taj susret onom vizualnom u njima.
Sudjelovanje besplatno zahvaljujući Knjižnicama grada Zagreba 🙂
Vodonoše i plodonoše
1020 riječi — 5 minuta
S kolegicama Erikom i Dašom sutra (29. rujna) nastavljam ciklus Snažnih žena 2018. Večer kreative i priča ovaj je put na temu ića i pića, pa pripovijedamo o vodonošama i plodonošama — ženama koje napajaju i hrane one oko sebe kao i same sebe. Imate li priču od koje će nam porasti zazubice? Ili biste rado takve poslušali? Pridružite nam se još jednom u Vestigiumu od 18 sati.
Više o samom događaju možete pročitati ovdje.
Mada ću ovaj put izvoditi druge priče, evo jedne kratke, a meni drage pripovijesti s ranijih “Snažnih žena”, kad smo plesale:
Jezer-zvona
U zemlji koja se ugnijezdila među mnogim brežuljcima vladala je mlada kraljica kojoj je baka na samrti ostavila krunu i ključeve od riznice. Kad se spustila stubama da prouči svoje nasljeđe, kraljica tamo nađe neizmjerno bogatstvo. Među ostalim, bijahu tu i dva velika, teška i prekrasno izrađena zvona koja su stajala na svojim postoljima u posvemašnjemu muku.
Kraljici ovako rekoše: „Zvonima nedostaju jezičci. Prorečeno je da, dok zvona ne zazvone, Vaše Veličanstvo neće biti u stanju progovoriti, nasmijati se, niti zaplesati.“
I, doista, mlada kraljica bijaše tiha i ozbiljna, a stopala kao da joj za zemlju bijahu prikovana. Ona naredi da se imaju napraviti novi jezičci, ali činilo se da niti jedan ne pristaje. Dala je po zvonima lupati maljevima, no zvuk što su ga proizveli bijaše sasvim kriv. Konačno uvidje da nema druge nego da izda proglas kojim će zaiskati pomoć.
„Onoga tko pronađe jezičke za zvona, kraljica će bogato nagraditi“, javljali su glasnici u svakomu zakutku njezinoga kraljevstva, pa i u susjednima.
Tako obznana dođe i do ušiju kralja neke obližnje zemlje dok je sjedio za stolom s kupom vina u rukama. Često je taj kralj uza se držao kupe pune vina, jer je svaki dan i čas svoga života provodio pijući te nikad ne bijaše trijezan, a kraljevstvom su mu upravljali savjetnici i rođaci.
Razlog njegovu pijanstvu ležao je u davnoj prošlosti, dok još ne bijaše okrunjen.
Imao je, naime, brata što mu bijaše srcu drag i s kojim je brojne dane proveo u igri a noći u razgovorima. Svakoga su ljeta odlazili do jezera, mada bijahu upozoreni da su mnogi prije njih zaplutali po jezeru s trbuhom prema dolje, jer je u jezeru živjela rusalka. Dva se kraljevića nisu obazirala na takve savjete, već su uranjali i plivali u zelenim vodama, nalazeći u takvim zabavama osvježenje i radost.
Jednoga jasnog i lijepog dana, zamijetiše da nešto svjetluca na dnu jezera. Kraljevićev brat skoči prvi, ali ne ispliva. Na koncu ga nađoše kako pluta na trbuhu, jer su one blistave stvari, koje je pokušao izvući, bile previše teške. Od toga dana, kraljević više nije ronio niti plivao ni u kakvoj vodi. Stao se utapati u piću, što nije prestalo kad postade kraljem.
Kralj je sada znao da su one stvari što mu ih brat bijaše pokušao izvući iz jezera ništa drugo doli jezičci za kraljičina zvona. No ovako pomisli: „Bolje da više nitko ne skonča u onomu jezeru, roneći za jezičcima, čak ni ako bi to možda pomoglo onoj kraljici.“ I stoga glasnika otpusti bez riječi.
Iste ga noći, međutim, posjeti duh njegova brata. Voda mu je tekla s kose i odjeće dok je preklinjao kralja da se vrati do jezera. Ujutro kralj odmahne rukom na san, smatrajući da ga je izazvalo vino pomiješano s riječima iz onoga glasnika što ga je kraljica poslala.
No sljedeće ga noći ponovno posjeti bratova prikaza i ponovno ga je preklinjao da pronađe jezičke za zvona. Ujutro uz krevet bijaše lokvica vode, koju je kralj dao ukloniti s poda, mada nije mogao iz misli.
A kad mu se bratov duh ukaže i treći put, više ga nije mogao zanemariti. Sad je kralj znao da san nije lažan, pa toga dana ne popije niti jednu kupu vina. Umjesto toga, zajaši svoga vranca i zabrani ikomu da ga slijedi te se ravnom cestom uputi do rusalkina jezera.
Tamo kralj stade na isto mjesto na kojemu je stajao kad bijaše izgubio brata i zaroni u jezero upravo kao što i brat mu bijaše učinio. Prvoga puta jedva da je uspio zaroniti dovoljno duboko da dotakne jezičke. Drugi ih je put uspio obujmiti rukama te istom spoznao da su preteški da bi ih sam podigao te da će se i on utopiti nastavi li. No treći je put kralju prišla sama rusalka i upozorila ga da prestane s uzaludnim pokušajima.
„Već sam isto rekla tvomu bratu, ali nije me poslušao,“ reče ona. „Sada je tek jedan od brojnih duhova i prikaza što truju moje jezero, ne pronašavši ni mira ni spokoja nakon smrti u ovim vodama. Pođi, radije, do kraljice i zatraži neka ona donese svoja zvona meni, jer prvo moraju zazvoniti pod površinom jezera.“
Kralj izroni iz jezera pljujući vodu po travi te učini kako ga je rusalka naputila. Pripremio je veliku svitu i uputio se do zemlje one mlade kraljice koja i dalje ne bijaše u stanju govoriti, smijati se niti plesati. Stade pred nju te joj ispriča sve što se zbilo, a ona ga brižljivo sasluša.
Tada naredi da se zvona izvade iz riznice, stave na kočije i u dugačkoj povorci odvezu do jezera. Brojne su ruke radile ne bi li ih pomaknuli s postolja i konačno spustili na samo dno. Tamo je rusalka postavila jezičce na njihova mjesta i zvona povezala užetima, ali kako – to nitko na obali nije znao.
Zvona tada zazvoniše, a od toga se zvuka svi duhovi i prikaze utopljenika podigoše iz jezera u zrak, poput magle nad vodama. Među njima bijaše i kraljev brat, koji se prvo nakloni kralju i kraljici prije nego li se pridružio prikazama što su vijorile na vjetru.
Dok su odlazile svojim putem, oslobođene čete podigoše zvona iz jezera te ih poniješe sa sobom, jezdeći preko neba. Objesiše ih potom na najviši toranj kraljičine palače, pa zvona otamo ponovno zaječaše. Ljudi su iz cijeloga kraljevstva izašli iz kuća sa suzama u očima te vidješe svoju kraljicu koja se vraćala niz putove i ceste. Pjevala je, smijala se i plesala, a svi joj se u tomu pridružiše.
A što bijaše s onim kraljem? On je primio svoju nagradu i ne provede pijan niti jedan više dan u životu.