Počela je kineska godina zemljanoga praseta. Evo jedne poučne priče koju sam tom prigodom pročitala.
900 riječi – 5 minuta
Bijahu nekoć siromašni seljak i njegova žena. Svakog su se dana molili nebesima da im težak rad donese sreću. Napokon su uštedjeli dovoljno novaca da kupe maleno prase.
„Od sad ćemo imati sreće u životu“, rekao je seljak sa čvrstim uvjerenjem.
Ali nakon što je prošla čitava godina, prase nije naraslo ni za prst. Zapravo, bilo je toliko maleno da se činilo kako se smanjuje.
„Nebesa su nam okrenula leđa“, žalio se seljak.
Njegova je žena ljutito rekla: „Čemu se mučimo s poslom da bismo nahranili to stvorenje koje nitko nikad neće kupiti?“
I tako su pustili prase da slobodno luta planinama, no ono bi se svakog dana vratilo i tražilo hranu.
„Možda će nam se nebesa osmjehnuti, ako smo dobri prema jadnom prasetu“, rekao je seljak, ali njegova je žena odbila čak i to. Seljak bi zato noću u potajici davao prasetu hranu.
Kad je jednu večer iznosio kantu punu otpadaka, susreo je nekog stranca.
„Koliko tražiš za svoje prase?“ upitao je stranac.
Seljak se iznenadio. Možda su mu se nebesa ipak osmjehnula te večeri. I on se nasmiješio.
„Maleno je to prase,“ rekao je seljak, „ali bih vam ga mogao prodati za deset pečata srebra. Toliko sam ga i sam platio, uz troškove hrane za čitavu godinu.“
Seljakova je žena u kući čula čitav razgovor.
„Budalo“, promrmljala je, napola sebi u bradu. „Nitko neće kupiti to prase za deset pečata.“
Ali još nije ni dovršila rečenicu kad je kroz pozor vidjela da stranac poseže u vrećicu i vadi šaku srebra.
Odmah je istrčala iz kuće, dovikujući: „Čekajte! Mužu, jučer mi je neki drugi stranac ponudio 500 pečata za naše prase, ali sam mu rekla da to nije dovoljno.“
Seljak je piljio u nju u čudu. Kako je mogla tako lagati?
Stranac je, međutim, samo rukom odmahnuo na njegove riječi.
„Platit ću 500“, rekao je i ponovno posegnuo u vrećicu.
Seljak je taman namjeravao uzeti novac, kad je žena ponovno progovorila.
„Pet stotina nije dovoljno“, rekla je. „Mislim da ćemo zadržati svoje prase.“
Okrenula se i opet pošla prema kući, ali stranac ju je dozvao: „Pričekajte, molim vas. Dodat ću još petsto!“
Seljak je zašutio zbog takvog obrata. Njegova je žena pak, osmjehujući se od uha do uha, rekla: „Dogovoreno!“ i odmah je pružila ruku da primi novce.
Sad se stranac naklonio.
„Imam samo jednu molbu“, rekao je. „Budući da ste se već predomislili, prije nego vam platim, želim da se poklonite nebesima i zavjetujete da nećete prekršiti zadanu riječ.“
Sasvim sigurna da je izvrsno trgovala, žena se od vlastite volje poklonila nebesima i zavjetovala kako je stranac tražio. I seljak se poklonio, ali je bio toliko zaprepašten da nije mogao otvoriti usta.
Stranac im je zahvalio i primio prase u ruku. Neposredno prije nego što je otišao, žena ga ipak zaustavi.
„Molim vas,“ upitala je, „recite mi ovo: zašto ste bili spremni toliko platiti za pothranjeno prase?“
Stranac prvo pošuti, pa onda ipak reče: „Budući da ste se zavjetovali nebesima da nećete prekršiti zadanu riječ, otkrit ću vam o čemu se radi. Ovo se prase vama možda čini običnim, ali takvo je samo dok gledate očima. Ja vidim svim osjetilima i znam da se u prasetu nalaze dvije čarobne svijeće.“
„Takvo što ne postoji“, namrštila se žena.
Stranac je zaklimao glavom: „O, postoji, postoji. Treba izvaditi svijeće, pa prirediti stol prepun riže i slatkiša. Potom se svijeće zapale, triput se pokloni nebesima, a tada stiže svako zamislivo bogatstvo…“
Žena nije pričekala da stranac završi. Hitro je ispružila ruku i otela mu prase iz ruku.
„Predomislia sam se. Zadržat ću ovo prase“, rekla je. „Evo vam vaš novac.“
Uzalud ju je stranac podsjećao da se zavjetovala nebesima, a seljak preklinjao da mu vrati prase. Žena, koja je sanjala o blagu, odnijela je prase kući.
Stranac je otišao.
Žena je pripremila stol prepun voća i riže, a potom je zaklala prase. I doista, našla je svijeće, baš kako je stranac i opisao. Odmah ih je zapalila i poklonila se nebesima. Na njezinu preveliku radost, nad glavom su joj se odmah ukazali zlato, srebro i dragulji. Vrtjeli su se u zraku tako da ih je gotovo mogla dotaknuti.
Posegnula je za njima, ali koliko god blizu došla, svaki put bi joj blago izmaknulo pod prstima. Kad je njezin muž vidio što se zbiva, pokušao je i on dohvatiti dragulj, ali nije bio ništa bolje sreće.
Svijeće su dogorijevale, a žena je uzalud pokušavala dohvatiti blago iz zraka. Kad su svijeće zgasnule, sve je nestalo. Ostala je praznih ruku.
„Upropašteni smo“, jadikovala je žena. „Upropašteni!“
Muž ju je zagrlio te su skupa plakali.
Mnogo mjeseci kasnije, baš pred novu godinu, stranac se ponovno pojavio. Ovoga puta, seljak i njegova žena bili su još siromašniji, a trbusi su im bili prazni.
„Ti!“ povikala je žena kad je ugledala stranca. „Lagao si nam!“
Čovjek nije shvatio o čemu govori, pa ju je zamolio da mu ispriča što se dogodilo. Na kraju se samo osmjehnuo: „Prekinuli ste me dok sam objašnjavao. Nisam vam stigao reći da ste do blaga mogli doći tako da ga zasipate rižom i ponovite svoj zavjet nebesima.“
Seljak je šutio, jer mu je sad sve bilo jasno. To nije bio običan stranac, već glasnik s nebesa. Lutao je zemljom i pokušavao shvatiti ljude.
„Pohlepa uništava snove“, rekao je svojoj ženi.
„Istina“, rekla je ona, kimajući glavom. „Sad to znam.“
