Kategorija: baština

Objavljeno

Vesela priča

Navodno je danas najtužniji dan u godini — treći ponedjeljak u siječnju ljude, iz mnogih razloga, rastužuje. Zato dijelim s vama priču koja mene uvijek razveseli. Uživajte!

U CARA TRAJANA KOZJE UŠI

600 riječi — 3 minute

Bio jedan car koji se zvao Trajan. U toga cara bile su uši kozje, pa je redom zvao brijače da ga briju. Ali kako je koji išao, nije se natrag vraćao, jer kad bi cara obrijao, ovaj bi ga zapitao što je vidio na njemu. Brijač bi odgovorio da je vidio kozje uši, pa bi ga car odmah posjekao.

Tako dođe red na jednog majstora brijača, ali se ovaj učini bolestan pa pošalje svog šegrta. Kad mladić iziđe pred cara, zapita ga car što nije majstor došao, a on odgovori da je bolestan. Onda car Trajan sjede te ga šegrt obrije. Brijući cara, mladić opazi da su u njega kozje uši, ali kad ga Trajan zapita što je u njega vidio, on odgovori da nije vidio ništa. Onda car ne da ga nije posjekao, već mu je dao vrećicu zlatnika i reče mu da od sad uvijek dolazi on da ga brije.

Kad mladić dođe kući, zapita ga majstor kako je u cara. Šegrt mu odgovori da je dobro i da mu je car kazao da će ga otada stalno on brijati. Vrećicu zlatnika što je od cara dobio je pokazao, ali nije rekao da je u cara vidio kozje uši. Od toga doba, mladić je stalno išao i Trajana brijao. Za svako brijanje dobio bi zlata, sali nije nikome kazivao da car ima kozje uši.

Ali nakon nekog vremena stane ga mučiti i gristi što ne smije nikome ništa reći, pa počne venuti i propadati. Majstor to opazi te ga upita što je, a šegrt mu na mnogo zapitkivanja odgovori da ima nešto na srcu, ali ne smije nikome kazati.

”Ali da barem”, veli on, “mogu nekom reći, odmah bi mi laknulo”

Onda mu majstor reče:

“Kaži meni, ja neću nikome kazati. A ako se bojiš meni kazati, a ti idi duhovniku, pa kaži njemu. Ako li nećeš ni njemu, a ti odi u šumu iza grada, iskopaj jamu te zavuci glavu u nju, pa tri puta zemlji kaži što znaš. Onda opet jamu zatrpaj. Zemlja će čuvati tvoju tajnu.”

Mladić izabere ovo treće. Ode iza grada u šumu, pa iskopa jamu, te u nju zavuče glavu i u tri puta rekne:

“U cara Trajana kozje uši! U cara Trajana kozje uši! U cara Trajana kozje uši!”

Potom zagrne zemlju, smiri se i pođe kući.

Kad prođe neko vrijeme, iz one jame nikne bazga. Na njoj tri pruta narasla lijepa i ravna kao svijeća. Pastiri jednom nađu onu bazgu, odsijeku prut i od njega izrade sviralu, ali kad stanu svirati, iz nje se oglasi:

“U cara Trajana kozje uši!”

To se odmah razglasilo po čitavom gradu, a na kraju i car Trajan čuje kako djeca sviraju: U cara Trajana kozje uši!

Čuvši to, car Trajan odmah dozove onoga brijačkoga šegrta , pa ga zapita: “Čuj, što si ti o meni govorio u narodu?”

A on se siromah stade pravdati da nije nikome ništa kazao, nego da je samo zemlji povjerio tajnu. Onda car istrgne sablju da ga posiječe, a šegrt u strahu ispriča sve o bazgi i sviralama. Onda car sjedne s njim  i cijelom dvorom na kola, pa pođe na ono mjesto da vidi je li istina. Kad su stigli, još samo jedan jedini prut nađu. Car Trajan naredi da se izradi svirala od onoga pruta ,da vidi kako će svirati. Kad dvorski glazbenik izradi sviralu i krene svirati, a iz glazbala se začuje:

“U cara Trajana kozje uši!”

Onda se car Trajan uvjeri da se na zemlji ništa ne može sakriti, pa onome brijaču oprosti život, a poslije dopusti da ga svatko može brijati.

Objavljeno

Što se (i tko) obuva u pričama

500 riječi – 2,5 minute

Nikakvo čudo da su mnoge vrste obuće završile u pričama. Ljudi se, naime, obuvaju već skoro 40,000 godina! Doduše, ne uvijek (Indijanci nisu nosili mokasine po kiši), ne svuda (Grci i Indijci preferirali su biti bosonogi) i ne svi (viši staleži prvi su došli do obuće). Ali, dosta povijesti. Evo nekih neobičnih vrsta cipela koje se spominju u bajkama:

Zelene cipele. Stavljam ih prve, jer su mi upravo cipele kakve je dobio Tam Lin u vilinskoj zemlji dale ideju za pisanje današnjeg bloga. Nisam se nigdje drugdje susrela s ovom bojom, pa me je iznenadilo kad sam čula za njih.

Srebrne cipele. Još jedna vrsta cipela povezana s čudesnom zemljom. Originalne cipele koje je Dorothy nosila u zemlji Oz, zapravo su bile od srebra. No kako bi ih bilo teško prikazati na „cesti od žutih opeka“, pri snimanju filma odlučili su se za:

Crvene cipele. Osim u filmu o Dorothy, moja omiljena boja cipela spominje se i u prvoj Pepeljugi, onoj iz Egipta, kao i Andersenovoj istoimenoj bajci. U egipatskoj verziji „cipelica crvena poput ruže“ pomogla je junakinji da se uda za faraona. U Andersenovoj je manje pozitivna i ukazuje na bol, patnju i odricanje.

Staklene cipele. Kad već spominjem Pepeljugu, moram spomenuti ovu vrstu cipela, koja postoji u najpoznatijoj, Disneyjevoj verziji, preuzetoj od Charlesa Perraulta. Neko se vrijeme smatralo da se radi o krivom prijevodu i da cipele nisu staklene, nego od zečje kože, ali se na kraju ispostavilo da je to jednostavno osobni pečat g. Perraulta. Nažalost, zakoni fizike ne dopuštaju ovu izvedbu cipela izvan priča.

Željezne cipele. Među nenosive cipele, svakako se ubraja i ova kategorija, uglavnom namijenjena tome da muči onu koja ih nosi. (Koliko znam, nijedan ih se muškarac nije usudio obuti.) U ruskim ih bajkama mora istrošiti djevojka zaljubljena u Finistu sivoga sokola, dok traži svoga dragoga. Kod braće Grimm — u originalnoj verziji — užare ih, pa tjeraju Snjeguljičinu maćehu da u njima pleše dok ne umre.

Poderane cipele. Neke su cipele slavne po tome što im nije trebalo dugo da se poderu. Tako u priči o rasplesanim kraljevnama, dvanaest sestara uspijeva svake noći poderati po jedan par cipela! Motivacija čitave bajke je pokušaj kralja da uštedi na izdacima za obuću.

Osim cipela, tu su i čizme. Dvije su vrste najpopularnije:

Čizme od sedam liga. Ova pomoć pri putovanju pojavljuje se u pričama kao što su Perraultov „Palčić“, Grimmov „Dragi Roland“ i norveška bajka „Dvorac Soria Moria“. Zanimljivo je da pri tom sedam liga predstavlja 30-35 kilometara, što je udaljenost za koju se smatralo da čovjek može prehodati u jedan dan.

Mačkove čizme. Nema točnog opisa čizama zahvaljujući kojima je mačak mlinarovog sina počeo hodati na dvije noge, osim da su bile „napravljene po mjeri“ baš za njega.

Za kraj, tu je i raznovrsna obuća koju izrađuju postolari, česti junaci bajki i priča. U talijanskoj verziji, lukavi postolar uspijeva prevariti razbojnike koji ga žele opljačkati. U češkoj bajci, o koju se oslanja i Šenoina balada, postolar vara vraga. A u poznatoj germanskoj (njemačkoj i engleskoj) priči, obuća je kožna. Izrađuju je vilenjaci za siromašnog postolara, kako bi ih prodao i zaradio za život.

Zatvorili krug smo, znaj –
zato priči stiže kraj.

Objavljeno

Izvori za priče: Knjige

230 riječi – 1 minuta

„Gdje nađeš sve te priče?“ pitanje je koje vrlo često čujem. Budući da smatram kako je bitno dijeliti priče s drugima, slijedi nekoliko meni omiljenih izvora iz knjiga. (O drugim izvorima više ću pisati u nekom od sljedećih blogova.)

Jozo Vrkić: „Narodne bajke“ i „Narodne predaje“ – koliko god pripovijedam priče prema jednom od naših najpoznatijih priređivača i prerađivača, nikad mi ne dosade i nikad ne izostane divljenje i čuđenje publike.

Clarissa Pinkola Estes: „Žene koje trče s vukovima“ – suvremeni klasik, ne samo po prekrasno ispričanim pričama, nego i zbog obilja psihoanalitičkog pristupa koje istražuje njihova duboka značenja.

Braća Grimm: „Bajke i priče“ – osobito ih rado pripremam iz izdanja Mozaik knjige te prijevoda na hrvatski knjige Phillipa Pullmana, jednog od živućih velikana pisanoga pripovijedanja.

Neil Philip: „Ilustrirana knjiga bajki“ – lijepo ispričane i dobro istražene priče, s puno dodatnog materijala i podataka o svakoj.

Peter Christen Asbjørnsen i Jørgen Moe: „Istočno od sunca, zapadno od mjeseca“ – iscrpna i prekrasno pisana knjiga norveških bajki i priča. Mnoge su poznate iz europske tradicije, ali ima i nekih koje sasvim sigurno nikad nigdje niste čuli.

Vojtech Zamarovsky: „Junaci antičkih mitova“ – nezaobilazan izvor za grčku i rimsku mitologiju, koji doslovno koristim desetljećima i nikad me ne ostavi na cjedilu.

„Hrvatske narodne pripovijetke“ – niz zbirki koje se danas prvenstveno nalaze po antikvarijatima, a izdane su sredinom prošlog stoljeća.

U starim izdanjima slavne biblioteke Vjeverica također se mogu pronaći priče braće Grimm, Charlesa Perraulta, A. S. Puškina, kao i norveške, talijanske i druge bajke.

Objavljeno

Priče mogu rastjerati tamu

270 riječi — 1,5 minuta

U svom romanu „Zaposjedanje“, britanska autorica Antonia Susan Byatt govori o studenom kao prvom od dva Crna mjeseca. Sve do Božića i povratka sunca, u Bretanji je – priča ona – bio običaj rastjerivati tamu tako da se ljudi okupe i pripovijedaju, često uz neki posao.

U Hrvatskoj je dugo vremena bilo slično. I kod nas se pripovijedalo zimi, za večerom ili uz vatru, ali također i uz razne poslove: kad se prelo, obrađivalo kukuruz, na ispaši ili dok se pekla rakija. Pripovijedanjem se također kratilo vrijeme provedeno na putovanju, u bolnici ili vojsci. S dolaskom radija, a osobito televizije, takve su situacije postale sve rjeđe. Danas se pripovijeda uglavnom djeci i uglavnom tijekom posebno osmišljenih događaja koji su odmaknuti od svakodnevnog života i rada. Mnoge su priče zaboravljene, dok su druge završile na stranicama knjiga, pa ih eventualno možemo čitati, često samo za sebe.

Ali, kao što je primijetila Sabina iz „Zaposjedanja“, zapisanoj priči kao da nedostaje života – jer nema pripovjedačevog daha da je oživi. Priče su prekrasne na papiru, ali tek kad ih izgovorimo pred drugima, kad im udahnemo život pripovijedanjem, dobivaju stvarnu moć da rastjeraju tamu i povežu ljude.

Ono što sam često doživjela kao pripovjedačica je da nam to i dalje treba. Rijetko se nađe netko da ne uživa u pripovijedanju, u živoj riječi koja se dijeli između kazivača i publike. U mračna vremena — bilo osobna, bilo globalna — priča je poput svjetla. Možda je maleno, ali nam pomaže da vidimo sebe i druge. Ta njezina moć još uvijek postoji i prepoznaje se, samo trebamo otkriti načine kako da je iskoristimo u novom dobu.

Kakve ćete priče pričati ovog studenog?

Objavljeno

Čardak ni na zemlji ni na nebu

Nedavno sam naišla na priču koju sam ispripovijedala samo jednom — i ne namjeravam je ponoviti. Iako se bavim bajkama i strastveno zagovaram njihovu važnost, kako za djecu tako i za odrasle, moja feministička duša konačno je našla jednu koju ničim ne može opravdati. Zato sam je odlučila izmijeniti i ukloniti iz nje potpuno besmislenu patnju žene, kojoj se ne nudi nikakva alternativa.

(Svakako bi se dalo raspravljati i o zaštiti životinja, ali to je jedna druga priča i morat ću je pričati drugi put.)

Slikovni rezultat za čardak

760 riječi — 4 minute

Bio jedan car, pa imao tri sina. Braća jednom reknu ocu da bi oni rado svoju sreću potražili. Otac im dopusti da idu da je traže, i da im svakome po konja i ostalo što treba za put, i tako oni odu.

Po dugome putovanju naiđu na jedan čardak, koji niti je na zemlji ni na nebu. Došavši tamo, odmah se stanu dogovarati kako bi se u nj popeli, i poslije dugog promišljanja i dogovora, dogovore se da jedan od njih svoga konja zakolje, i od kože konjske da iskroje oputu, pa pričvrstivši jedan kraj od nje za strijelu, da puste odozdo strijelu iz luka da se dobro za čardak prihvati, kako bi se uz nju peti mogli.

Mlađa dva brata reknu najstarijemu da on svoga konja zakolje, ali on ne htjede, pa ni srednji isto ne htjede. Onda najmlađi zakolje svoga, od kože njegove iskroji oputu, jedan kraj od nje veže za strijelu, pak je pusti iz luka u čardak. Kad dođe da se penje uz oputu, opet najstariji i srednji ne htjedoše se peti, nego se popne najmlađi.

Popevši se gore, stane ići iz jedne sobe u drugu, i tako naiđe na jednu sobu u kojoj vidi zmaja kako spava. Ne htjede pobjeći, već uzme buzdovan, pa mahne njime i udari zmaja u glavu, a zmaj iza sna maši se rukom na ono mjesto gdje ga je on udario, pa reče: “Baš ovdje me nešto ugrizlo”. Kad on to rekne, a carev ga sin još jednom udari u glavu, a zmaj opet reče: “Opet me nešto ovdje ugrizlo.”

Kad on i treći put zamahne da ga udari, učini to u trbuh, i kako ga udari, zmaj ostane na mjestu mrtav.

Stane sad obilaziti sve sobe. Prvo uđe u jednu sobu u kojoj je bio jedan vran konj za jaslama privezan s cijelim takumom od čistoga srebra. Potom uđe u drugu sobu u kojoj je za jaslama stajao bijeli konj s takumom od suhoga zlata. Na kraju uđe u treću sobu gdje je za jaslama bio kulatast konj i na njemu takum dragim kamenjem iskićen. Kad prođe te sobe, onda dođe u jednu sobu u kojoj je djevojka jedna sjedila za zlatnim đerđefom i zlatnom žicom vezla. Iz te sobe dođe u drugu u kojoj je druga djevojka zlatne žice ispredala. A na kraju dođe u sobu u kojoj je treća djevojka biser nizala, i pred njom na zlatnoj tepsiji od zlata kvočka s pilićima biser kljucala.

Sve ovo obišavši i vidjevši, vrati se natrag u onu sobu gdje je zmaj mrtav ležao, pa ga izvuče napolje i baci na zemlju, a braća, kad ga vide, umalo ih groznica ne uhvati.

Potom najmlađi brat spusti sve tri djevojke svaku s njezinim radom, jednu za drugom; spuštajući djevojke braći, svaku je namjenjivao čija će koja biti, a kad spusti treću, i to onu s kvočkom i pilićima, on nju za sebe namijeni. Braća njegova, zavideći mu što je on bio junak te je sestru našao i izbavio, presijeku oputu da on ne bi mogao sići, pa onda nađu u polju jedno čobanče kod ovaca, i preobuku ga umjesto brata svoga ocu povedu, a djevojkama oštro zaprete da nikome ne kazuju što su učinili.

Poslije nekoga vremena dozna najmlađi brat na čardaku da se braća, njegova i ono čobanče onim djevojkama žene. Onaj isti dan u koji se najstariji brat vjenčavao, on uzjaše na vranca, pa, baš kada su svatovi iz crkve izlazili, doleti među njih, te svoga brata, mladoženju, udari malo buzdovanom u leđa, da se odmah s konja premetnuo, pa onda odleti opet natrag u čardak. Kad dozna da mu se srednji brat ženi, a on, u ono isto vreme kad su svatovi iz crkve išli, doleti na đogatu, te i srednjega brata onako udari, da se odmah s konja premetnuo, pa između svatova opet odleti.

Naposljetku, doznavši da se čobanče njegovom djevojkom ženi, uzjaše na kulaša, i doleti u svatove baš kad su iz crkve izlazili, te mladoženju buzdovanom udari u glavu, da je na mjestu mrtav pao. Svatovi onda skoče da ga uhvate, ali on ne htjede ni bježati, nego ostane među njima, pa se pokaže da je on najmlađi carev sin a ne ono čobanče, i da su ga braća iz zavisti ostavila na onome čardaku u kome je on zmaja ubio. To sve posvjedoče i one djevojke.

Kad car to čuje, on se naljuti na svoja dva starija sina i otjera ih odmah od sebe, a najmlađega oženi djevojkom koju je sebi izabrao i ostavi ga nakon sebe da caruje.

 

Izvornu priču možete pročitati ovdje.

Objavljeno

Počinje Mjesec hrvatske knjige (MHK od milja)

100 riječi —  1/2 minute

Sljedećih mjesec dana, do 15. studenoga, traje Mjesec hrvatske knjige — manifestacija kojom se na promiče čitanje te na različitim programima okupljaju svi oni koje zanimaju knjige. Kako je ova godina posvećena europskoj baštini, tako je i tema MHK-a kulturna baština, pri čemu je osnovni motiv glagoljica. Pod nazivom Baš baština, možete naći niz događanja u lokalnim knjižnicama. I ja ću nastupiti u nekolicini, s pripovjednim nastupima na kojima možete uživati u hrvatskoj usmenoj baštini:

18.10. — Knjižnica Augusta Cesarca, Ravnice

8.11. — Knjižnica Vladimira Nazora, Špansko – sjever

13.11. — Knjižnica Sesvete

15.11. — Gradska knjižnica Velika Gorica

Pravila privatnosti Ponosno pokreće WordPress