350 riječi — 2 minute
Još jednom posljednje dane kolovoza provodim na ljetnoj školi pisanja u organizaciji CeKaPe-a. Koliko za potencijalne ali i postojeće autore znače radionice u njihovoj organizaciji, a u izvedbi eminentnih domaćih književnika, najbolje govori činjenica da se polaznici iz godine u godinu vraćaju.
Niže je dio teksta koji sam napisala potaknuta dramatičnim događajem koji nas je dočekao trećega dana boravka u idili Gorskoga kotara:
SJEČA
Smreke su krenuli rušiti u osam ujutro. Posjekli su ih deset na sjevernoj strani ceste prije ručka. Osam s juga ostavili su za pune želuce. Do petnaest sati ostale su još tri. Dan ranije uhvatila sam ih mobitelom. Rubile su konačne metre ceste od Vrbovskoga do sušičkog dvorca. Danas želim ponoviti sliku bez stogodišnjeg špalira.
Kako ne bih čekala u mjestu dok zadnje smreke padaju na ledinu između vrta i igrališta, okrenem im leđa i spustim se niz brijeg, suprotno od ceste za Vrbovsko. Na pola puta dolje, začujem režanje pasa, iz pluća. Želudac mi se stisne, srce zašumi u ušima. Okrenem se, ali ih ne vidim. Pogledam uz brijeg; to se opet pale motorne pile. Iz daljine zvuče kao divlji psi.
Na dnu brijega su radovi za koje treba privremeni semafor. Ovdje ništa ne ruše, nego kopaju plinovod. Neću ovjekovječiti ni radove ni radnike. Mobitel naginjem nad potok obrastao lopočima, nadvijen jasenima i johama, čak se i borić našao, srebren u sjeni mosta.
(…)
Odem prema jezercu, koje pokriva nekadašnju staklarnicu, pa u šumu. Među bukvom, paprati, grabom i koprivom, među čičkom i žutim cvijećem koje zuji pčelama, ima i smreka. Stoje tamo bez dvorca na koje bi pale i ceste koju bi podigle korijenjem.
Kad se vratim do sušičkoga dvorca, ni posljednjih triju smreka više nema. Cesta od Vrbovskoga je prazna. Pokraj nje dva radnika u zaštitnoj odjeći kupe oljuštenu koru s asfalta. Samo su suvišne grane i miris smrekine smole ostali od drveća koje je odvezao kamion Klanatransa.
Stanem pokraj ceste i podignem mobitel namješten na kameru. Pored mene prođu dva dječaka na biciklima. U vožnji dižu guzice sa siceva, mašu.
„Hej, Silvo,“ jedan vikne radniku sa žutim šljemom, „postavite sad nova i bolja!“
