Autor: Srebrenka Peregrin

Ovo je moja prva objavljena priča,  u HSA Journalu iz jeseni 2015. Bavi se hranom, donekle, ali i pitanjem smisla te gladi za ispunjavajućim životom. Danas je pripovijedam u sklopu radionice Ljekovitih priča.

1230 riječi — 6 minuta

Nedaleko odavde živjela je kraljevna čiji su roditelji nedavno preminuli te joj ostavili sva svoja blaga i sve zemlje da se za njih brine. No kraljevnu je čitavu obuzela jedna misao – što će jesti sada, kad joj više nema tko naređivati o ispravnom slijedu i sastavu jela. Dotadašnje su je male porcije izgladnjele, vječno obraćanje pažnje na pravila lijepoga ponašanja ju je izmorilo, a bila je i silno nezadovoljna što joj stalno netko drugi priprema hranu. Otpustila je stoga kuhare i njihove pomoćnike, pa si je stala sama priređivati sljedeći obrok.

Međutim, makar je kraljevna znala raditi puno krasnih stvari – izrađivati vezove, jahati na plemenitim pastusima i plesati poput vile – nije imala ni najblažega pojma o kuhanju. Ipak je zasukala rukave i dala se na posao. Iz ostave je uzela sastojke, a iz ormara lonce, pa krenula kuhati. Nažalost, dan za danom na tanjur je stizala samo siva kaša, ljepljiva, nagorjela i bezukusna neovisno o sastojcima i začinima koje bi koristila. Pokušala je svojim zgrudanim obrocima dodati odležana vina i poslužiti ih na lijepom porculanu uz sjajne svijeće, ali ništa nije pomagalo. Sve što bi spremila jedva je bilo jestivo, a najgore je bilo što joj se činilo kako iz dana u dan jede sasvim istu gadost. Nakon nekog je vremena omršavjela, kosa joj je oslabjela, a nokti popucali.

Kako to nije nimalo priličilo kraljevni, odredila je da se kuhinje stave pod lokot, a ona je po kraljevstvu krenula tražiti dobre kuhare. Tražila je nadaleko i naširoko te su joj kuhali najraznolikiji svatovi. Nitko njih nije bio loš kuhar sam po sebi, ali kako su znali da kuhaju za jedno veličanstvo, nudili su joj složena, začinjena i bogata jela koja bi joj rijetko dobro sjela na želudac. Kraljevna bi hrpimice ubacivala u sebe finu hranu, ali bi joj nakon dan ili dva pozlilo, pa bi kuhara poslala na stratište.

Zatim je postila dok se ne bi oporavila, a onda požurila pronaći novoga kuhara. U zemlji uskoro jedva da je ostao ijedan jedini, pa ih je morala početi uvoziti iz stranih zemalja. Iako profinjene, njihove su vještine bile skupe, pa mada je neko vrijeme uspijevala dobro jesti te se čak i popunila, riznica joj se ubrzo ispraznila. Upravo je u takvom času kralj susjedne zemlje poveo svoje vojske da pokore kraljevnine zemlje, otjeravši je u izgnanstvo i siromaštvo.

Kraljevna stade očajavati. Ne samo da više nije imala hrane koja bi joj godila, nego se počesto događalo da hrane uopće nije ni bilo. Gladna i očajna, u prnjama što su joj ostale od odjeće, prosila je od vrata do vrata. S vremena na vrijeme dobila bi pokoji zalogaj, ali češće bi odlazila na počinak tresući se od gladi. Povremeno bi s drugim siromasima stala u red kad su ih hranili kakvi dobri ljudi ili bi čekala da završe javne svečanosti, pa skupljala preostatke. No ni toga nije bilo dovoljno, osobito zimi, kad su se svečanosti održavale iza zidova. Stoga se utekla posljednjemu pribježištu gladnih – krađi.

Nekadašnja se kraljevna sada šuljala oko tuđih kuća te krala kruh i pite što bi ljudi stavili na hlađenje. Provaljivala je u sušionice i uzimala kobasice što su se dimile o kukama, a savjest je nimalo nije mučila kad bi trebalo ući u voćnjake i vrtove kako bi pobrala plodove što su drugi posadili. Nije to, dakako, moglo dugo trajati, jer baš kao što nije bila kuharica, tako nije bila ni prava kradljivica. Trebalo je proći tek nešto mjeseci prije negoli su je uhvatili dok se kroza stražnja vrata pokušavala ušuljati u neku gostionicu. Zakon je bio brz i nemilosrdan – ujutro će ostati bez desne ruke kako više nikad ne bi pomislila na krađu.

I taman kad su joj ruku vezivali za panj, a krvnikova sjekira poletjela k nebu, pristiže neka imućna žena u crvenim haljinama koja ih je zaustavila baršunastom novčarkom punom srebrnjaka. Krvnik ju je uzeo i otišao, dočim je žena odvezala kraljevnu i naredila joj neka je prati. Bila je to vlasnica gostionice iz koje je kraljevna ono bila namjeravala krasti a koja se sažalila nad djevojkom fina porijekla. Žena u crvenom odvela ju je u gostionicu te je dala oprati, odjenuti i nahraniti, pa postavila za sluškinju.

Kraljevna je sada danonoćno radila kao ispomoć pri raznim poslovima u gostionici. Mela je podove, postavljala stolove, spremala postelje, prala suđe te čak, s vremena na vrijeme, timarila konje. Koji god bi joj posao dali, ona je izvršavala bez i riječi pritužbe, jer je hrana bila izvrsna a njezina malena izba topla. Kad je vlasnica zamijetila njezin trud, dopustila joj je da pomaže u kuhinji gdje je rezala, ribala i mijesila te se redovno opekla, porezala i pofurila, ali gdje je također polako naučila kuhati. Glavna je kuharica bila golema i gadna udovica zlatnih ruku koje su svaki komadić hrane pretvarale u umjetničko djelo. Kraljevna je učila sporo, ali je nakon nekog vremena postala bolja, sve dok udovica jednog dana nije priznala da je nema više čemu naučiti. No i tada je nekadašnja kraljevna ostala skromna kuhinjska pomoćnica čije su ruke jačale, a stopala se širila.

Jednog je dana pristigla velika svita dame i gospode koji su unajmili čitavu gostionicu na tri dana i tri noći. Oni su iskali puno pažnje, imali velike potrebe za čišćenjem i proždirali hranu u neumjerenim količinama, ali su također obilato plaćali, pa ih je žena u crvenom osobno služila i naredila da im ništa ne smije manjkati. I glavna kuharica i kraljevna radile su gotovo bez prekida, šaljući jedno jelo za drugim na trpezu imućnih gostiju.

A jedan od njih je bio upravo onaj kralj koji je osvojio kraljevnine zemlje i koji je otada jedva dobio koji pošten obrok. Zemlja je, naime, i dalje oskudijevala kuharima, a ta se nekolicina nije usuđivala raditi u dvorcu, jer su dobro pamtili kakva je sudbina snašla njihove prethodnike. Kralj je bio toliko zadovoljan jestvinama u gostionici da je ženi u crvenom ponudio položaje i blaga ako mu prepusti svoju kuharicu. Unatoč velikodušnoj ponudi, ona se nije dala rastati od stare udovice, no rekla mu je da može dobiti mladu pomoćnicu koja je, unatoč tomu što je nekoć bila tat i beskućnik, naučila kuhati i posluživati. Kralj se time zadovoljio, nagradio vlasnicu gostionice i za tri se dana vratio u svoj dvor.

Kraljevna je sada radila u istim onim kuhinjama koje je nekoć dala zatvoriti kad si nije uspjela sama pripremiti obroke. No ovaj je put znala kuhati, tako da je iz njezine kuhinje izlazila hrana tako dobro pripremljena da je liječila svaku boljku onih koji bi je pojeli. Nikad dotad u dvorcu nije bilo tolikog veselja i zdravlja, a kralj je naredio neka mu dovedu kuharicu da je pohvali. No kad mu se poklonila, pa joj se zagledao u lice, istom je prepoznao zelene oči i ravne nosove koje je danomice gledao na zidovima u dvorcu koji je osvojio. Silno iznenađen, upitao je kuharicu zna li štogod o svom porijeklu, a kraljevna je na to tako točno navela svoje pretke da nije bilo nimalo sumnje u to kako je ona prava vlasnica njegova kraljevstva.

I, ruku na srce, bio bi je smaknuo na licu mjesta da ga prethodno nije toliko zadužila svojim kuhanjem, jer nije mudro neprijatelje ostavljati na životu. No kako je kralj bio obdaren mudrošću još većom od navedene, oženio se kraljevnom i postavio je za kraljicu. Ona je tada obučila sve kuhare u dvorcu i ostatak života provela daleko od kuhinje.