… samo da je dječice
Fantastikon 2020: Pasta italiana al mare
„Bambina!“ zvao je Giambattista svoju voljenu Francescu, ali po prvi put s nemalom brigom.
„Reci, Battista?“ pitala je Francesca, kao i svaki put.
„Kako sam mogao živjeti bez tebe?“
Francesca mu ipak nije bila prva supruga. Prvo je s Beatrice deset godina čekao potomstvo, a kad je postala odveć pobožna, pa su joj se bračne dužnosti zgadile, odveo ju je u samostan klarisa u Perugi. Nakon pet samotnih godišnjih doba, i usrdnih zaklinjanja Giambattistine majke u svakoj crkvi oko Trasimena, pojavila se Francesca.
„Doista, ne znam kako si mogao živjeti bez mene“, odgovarala je Francesca na njegove izljeve nježnosti i glasno ga ljubila.
Kad nije odmah ostala trudna, uplašio se da će i ona krenuti istim putem kao Beatrice. To doista ne bi doprinijelo Giambattistinom ugledu prvoga ribara u Castiglioneu. Ali onda se sve riješilo i sad su svaki čas očekivali prinovu u svoju obitelj.
U tome je ležao problem: jer, što ako to dugo očekivano dijete bude djevojčica? Koju će Giambattista onda zvati bambinom?
Već bi zbog toga morao biti dječak; a Giambattista je k tome bio čovjek u godinama i pomalo se pitao kome će ostaviti svoje ribarske mreže i tuore, ako ne dobije sina. A zatim je tu još bila i sva ona nova propaganda, o tome kako Italiji treba djece, po mogućnosti snažne muške djece koja će uzvisiti svoju domovinu kako ona to zaslužuje po svojoj tisućljetnoj povijesti.
Giambattista se za to zadnje najmanje brinuo. Njegov je otac, Gianpaolo, još ’14. ostao hraniti blato Caporetta; sudbina koju je Giambattista izbjegao zahvaljujući šrapnelu uglavljenom uz kralješnicu dvije godine kasnije na Galipolju. Od toga je prvi ribar Castiglionea bio nešto iskrivljena držanja i blago hrom. Također je bio sumnjičav spram uzvisivanja jedne države nad drugima – osobito kad su mu u susjedstvu izgradili centar za obuku pilota. Nije bilo trenutka kad mu na zvuk prelijetanja zrakoplova nije zadrhtao kapak.
Onda bi otišao i grlio Francescu, da sve zaboravi.
„Letenje je za ptice, a plivanje za ribe. Nama to ne treba“, govorio je Giambattista.
„Treba vam djece… što više“, govorila je njegova majka. „Samo neka vam ih sveta Margareta, Ana i Elizabeta dadu“, pa se križala. Ona je imala po koju sveticu za svaku prigodu i naučila ih je da su ove tri najmoćnije po pitanju začeća i djece.
Francesca se smijala. Ona je bila mlada i gorljiva – rodila se u novom stoljeću, kad je postalo normalno da se ljudi mogu vinuti u nebo – te je na potrebe svoga muža gledala prije kao na razonodu nego obavezu.
„I ja silno želim djecu. Puno, puno dječice, no. Uopće nije pošteno što te ptice, a još i više ribe, mogu odjednom donijeti na svijet toliko potomstvo, a mi smo se morali trapiti i za ovo jedno.“
Doduše, jer je bio tako sretan, nije smatrala za shodnim da kaže Giambattisti kako je konačno došlo do toga da bude trudna, mada se baš namučila. Poštujući svekrvu, uporno je obilazila sva svetišta, osobito ono Franji Asiškome na otoku Maggiore, iako je u sebi sumnjala da su to zastarjeli i prevaziđeni izvori utjehe. A uz njih je trebalo stići i do pilotnoga centra SAI, koji je bio nov i moderan, i napredan.
Tamo bi se pak uvijek vrzmao pokoji mladac voljan porazgovarati s prsatom suprugom glavnoga ribara na Trasimenu; i o pticama i o ribama, ako je trebalo. Francesca nije bila od onih kojima je bilo bitno da je svi vide i zamijete, nego je baš zgodno znala stati u hlad kakve topole, gdje ju se moglo pronaći kad su za to imali volje. Bila je i sama vrlo poletna, i nije odveć bazdila na ribu.
„Ali kakav je to miris?“ pitali su je, kad bi se strasti smirile i rasule po koži znojnu rosu, u kojoj se osim soli provlačila i neka gorčina; nešto što se lijepilo za nepce.
„Čaj protiv komaraca“, govorila je Francesca.
Naime, da su joj rekli kako se njezin muž brine o tome kako će tepati supruzi, a kako djetetu, rekla bi da je ishlapjeli tikvan. Na Trasimenu je bilo toliko drugih stvari zbog kojih se valjalo brinuti – od kojih komarci nisu bili najmanja.
Francesca se stalno pitala kako je dopustila sama sebi da se skući na jednom malaričnom mjestu, pa je panično smišljala načine da se ne razboli. U tu je svrhu posjećivala kako doktore po bližoj okolici, tako i svekrvinoga travara. Posljednji je hit bio čaj od kojeg joj je krv ogorčala, pa je nisu dirali. Komarci, to jest; muškarcima nije smetalo, samo su se čudili.
No tih par preplanulih avijatičara, koliko je trebalo da je ubodu kako bi ostala trudna, svi su imali jedan nedostatak. I taj je možda najviše brinuo Francescu. Nijedan od njih, naime, nije bio s jezera, a kamoli ribar, a još se manje mogao podičiti dugom ribarskom lozom kao njezin suprug.
„Vidjet ćeš,“ hvalio se Giambattista, milujući joj nabrekli trbuh i obilazeći oko njega kao oko oltara, „uvijek je tako u mojoj obitelji. Mi smo pravi pravcati Trazimenjani: naša se djeca uvijek rađaju s kožicama među prstima, makar malim, da bi lakše primamila svoje rođake, ribe.“
„I to je tako kod svakoga?“ pitala je, iz opreza.
„Uvijek“, govorio je i pokazao joj vlastite prste. I predobro ih je poznavala. Između prvih se članaka napinjala tanka opna, jedva zamjetna dok je radio, ali koja joj se uvijek lijepila za golu kožu.
Francesca nije znala bi li joj bilo više gadljivo da joj vlastito dijete ima spojene prste, pa joj njima gnječi dojke dok srče mlijeko – ili bi joj bilo gore da ih nema, pa da Giambattistu razočara razvodnjavanjem obiteljskoga stabla. Ona, naime, nije bila s Trasimena nego iz Assisija, gdje je glavni svetac bio muškarac, i gdje su čak i seljaci živjeli kao gospoda na brdima, bez komaraca. Što sve čovjek ne učini za ljubav.
Jer Francesca je za Giambattistu rado bila pošla, unatoč tome što ga je ponekad, za sebe, zvala ishlapjelim tikvanom. Da ju je itko od onih mladaca koji su češće ljubili nebo nego nju pitao, kao što nije, bi li ostavila toga matorog ribara i pošla s njim, nijednom ne bi pošlo za rukom da je dobije. Takvoga muža, možda malo kljakavog, ali dobrog kao cijela štruca kruha, ne bi opet lako našla.
Bilo je nečega u Giambattisti zbog čega ga je svijet volio, kako žensko tako i muško, ukrug čitavog Trasimena.
Benetta sa štanda s medom i svijećama rekla je Francesci jednom, ne bez jala: „Ma, svi znaju da je Beatrice otišla u samostan ne samo i dalje voleći Giambattistu, nego upravo zato što ga je voljela. Samo je htjela da bude sretan s novom suprugom.“
„I, eto, no, ja baš jesam“, rekla je Francesca trapavo i poslije se korila što nije bila rječitija.
Bilo je više nego očito da Francesca ne dijeli simpatije svoga supruga, barem ne kod ženske populacije. Njušile su da je, mada mlada, iskusnija od njih. I nisu bile slijepe da ne zamijete kamo sve češće skreću pogledi trazimenških ribara.
Francesca je pak tvrdila, kao prvo, da nju zanima samo jedan ribar, a kao drugo, da nije ona kriva što je muškarci zamjećuju.
Tomu je bilo tako otkad je znala za sebe. Isprva je bila ljupka curica, s onim velikim očima, modrima kao nebo nad Assisijem. A taman što je poodrasla, već su se za njom okretali što lokalci, na koje se nije obazirala, što hodočasnici. Potonji su u Assisi dolazili moliti da im bližnji ne umru od pelagre, kolere ili gladi kod kuće, ili pak atlantskih oluja, ako su pokušavali pobjeći u bolji svijet. Ali, kako to već biva, gdje su oči, tu su i misli, a gdje su misli i ruke brzo slijede.
Francesca je smatrala da samo daje svoj obol u iskazivanju asiške dobrodošlice. Međutim, nakon godine ili dvije takvoga gostoprimstva, jednog je suhog i sparnog dana shvatila je da će, ako nešto ne poduzme, kroz devet mjeseci iskazivati dobrodošlicu novom žitelju Assisija. Pa je nešto poduzela.
Od jednoga imućnijeg hodočasnika – činilo joj se da se zove signor’ Belfante – uz malo je nagovora dobila na dar kartu za vlak. Odmalena je gledala kako se rijeke ljudi iskrcavaju i ukrcavaju na te željezne zmije, kao da uvijek znaju kamo idu i zašto. Konačno je i ona bila jedna od njih, s misijom koja ju je odvijugala od Assisija do Perugie, gdje je živjela teta Rosaria.
Teta Rosaria bila je poznata primalja u Assisiju prije nego što je otišla raditi u novu gradsku bolnicu, za bolju plaću i pod strožom kontrolom. Kod kuće je podjednako uspješno obavljala svoj posao kao i zahvate koji su značili da ga neće morati obaviti.
Ali kad joj je na vrata došla nećakinja, ozbiljno je zavrtjela glavom: „Cesca, mila, to ovdje ne smijem.“
„Ali, teta…“ Prepirale su se oko toga naredna tri dana, na kraju kojih je popustila teta Rosaria.
Čim se oporavila od njezinoga stručnog rješavanja problema, Francesca je sjela na vlak, ovaj put bez karte. Odlučila je malo vidjeti Firencu, koja joj je iz Perugie bila bliže. Nije računala da će je kondukter odmah otkriti i izbaciti već na prvoj postaji, u Terontoli ponad Trasimena.
Umjesto doma, Francesca pođe oko jezera, jer još nikad nije vidjela tako veliku vodu. Širokih je zjenica gledala jata ptica što su nad njom prolijetala; ribe pod samom površinom plitkih voda kad bi izašle udahnuti zrak; topole koje su stršale put neba. Tako ju je našao Giambattista: stajala je u hladu pod osobito visokom topolom i premjeravala je, kao da procjenjuje bi li na njezinom vrhu bila deset ili dvadeset puta više ponad zemlje. Onda je jednako tako premjerila i njega, pa su mu koljena klecnula neovisno o šrapnelu u leđima.
Dan se bližio kraju i Francesca se pozvala kod Giambattiste. Morala mu je priznati da nikad nije jela bolje ribe. On je morao priznati da nikad s nijednom ženom nije tako brzo odletio u krevet. Srećom je majka već bila otišla na počinak, pa se nije zgražavala, a ujutro su je odmah obavijestili da će se uzeti.
Trebale su im gotovo pune dvije godine da Francesca obznani kako čekaju potomstvo. Kad je čula dobru vijest, Giambattistina majka prvi joj je put dala najbolji komad ribe, a ne ono što je ostalo nakon njih dvoje. Vezi dviju žena dodatno je pomoglo što je mlada supruga čekala dječaka.
Francesca je znala skoro pa odmah, prema onome čemu ju je podučila teta Rosaria: česte glavobolje, suhe ruke i silna žudnja za sirom. Giambattisti nije ništa rekla, da ne urekne. Ali i svekrva je shvatila, pa joj čak jednom namignula kad je tražila dodatnu sol u ulje za kruh. Stara je vidjela i previše; zato je bilo dvostruko bitno da riješi taj problem s kožicama među prstima.
Dogodilo se, srećom, da je Francesca pouzdano znala za jednu od trazimenških strega. Evo kako: dok su nju ono izbacivali naglavce iz vlaka u Terontoli, na istoj je postaji svojom voljom izašla mlada žena u visokim petama, suknji koja je pokazivala gležnjeve i naherenom šeširiću. Izgledala je kao bogatunka, a ne strega, ali izgled vara, naučila je Francesca.
„Tko je ta?“ upitala je portira koji je zakasnio da gospođici preuzme prtljagu, pa je kivno gledao na svoga bržeg kolegu.
„Puj, puj, puj“, rekao je i lagano pljucnuo na kamene ploče stanice, kako se već radi za zaštitu od strega. „To je Lucrezia Conti.“
Svakako je imala ime koje je odgovaralo jednoj stregi, pa ga je Francesca lako zapamtila. Portir, naime, nije htio reći ništa više od toga, nego se morala raspitati dok je obilazila Trasimeno i divila se njegovoj fauni i topolama. Ljudi su rado i opširno pričali o gospođici Conti.
Njezina je obitelj posjedovala dobar dio toskanskih željeznica, kojima se dotična često vozila, čime je odmah osvojila Francescino srce. Najčešće je bježala upravo na Trasimeno, gdje je obitelj Conti pred nekoliko godina došla u vlasništvo otoka Polvesea. Prvo su s njega otjerali onu nekolicinu ljudi što nije svojevoljno bila otišla, pa ga pretvorili u lovno područje. Gospođica Conti iz vlaka bi sjela u kola, a kad bi došla do Castiglionea, prešla bi u barku, s puškom već na ramenu.
Francesca je, dakle, samo trebala pričekati da se pojavi u gradu, pa da je priupita za savjet. Pričalo se, naime, da ona na Polvese ne odlazi samo loviti, nego i baviti se vradžbinama – otuda ju je portir i nazvao stregom. Viđale su se čudne vatre, govorili su ljudi, kad bi ona bila na otoku. Ne samo obične, žute i crvene, nego i plave, pa i crne, mada Francesca nije razumjela kako su uspijevali vidjeti crnu vatru. Ali gospođica Conti nikad nije oboljela od malarije niti je odnosila ulov s otoka. Što god da je s njim radila, radila je tamo.
Čekanje se isplatilo. Jednoga dana, negdje krajem Francescina drugog tromjesečja, gospođica Conti je uz veliku pompu odlučila ručati u kastiljonskoj konobi. Još se danima, pa i tjednima, pričalo što su joj poslužili: dinje s pršutom, varivo od graha, slanutka i ječma, sir s tartufima i debele kriške vreloga kruha s krupnom soli. Pojela je sve, i zalila ih s dvije čaše malvazije. Desert je odbila.
„Sigurno je previše navikla na čokoladu iz Perugie,“ komentirala je Francescina svekrva kad je to čula, „a s tim se naši bademi i ušećereno voće ne mogu natjecati.“
Francesca je samo kimala glavom.
Gospođici Conti pristupila je na izlazu. Debeli je Berto, naime, nije htio pustiti unutra dok njegova najbolja gošća jede, mada je inače rado Francesci davao krišku kolača, kad bi mu donijela da prvi probere ribe, i još bi je nutkao da ga pred njim kuša i hvali mu kuhinju. Pred gospođicom Conti Francesca je klecnula i poniknula glavom, a ova je iz džepa odmah izvadila nešto sitniša.
„Hvala, gospođice,“ rekla je Francesca. „Ne prosim.“ Onda je položila ruke preko trbuha da skupi snagu, pa je pogledala ravno u oči. „Ja bih vama platila, ako mi možete pomoći.“
Lucreziju je njezin pristup zabavljao: nije se često događalo da neka obična seljanka bude tako drska, a ona je njegovala drskost. Otjerala je gostioničara, čije ju je skromno kulinarsko umijeće tjeralo u mrvicu manji očaj od njegova dosadnog naklapanja, i primila trudnicu pod ruku. Odvela ju je podalje od znatiželjnih ušiju, pod topole uz jezero.
„Kakva ti pomoć treba?“ upita Lucrezia.
„Čula sam, ovaj,“ rekla je seljanka, „da biste mi vi mogli reći kako da dijete bude pravi ribar s Trasimena; da ima, no, kožice među prstima.“
Lucrezia se od iznenađenja glasno zasmijala, a zatim jednako brzo uozbiljila. Mogla ju je pitati gotovo bilo što: da njezinome mužu dade preporuke za dobar posao, što je bila rijetkost tih dana; da joj pomogne otvoriti radnju; pa čak i da joj dopusti ići loviti na Polvese, ako joj je obitelj gladna. A ona pita za čarke i praznovjerice.
Pustila je seljankinu ruku i zastala u hodu.
„A to si čula, jer sam ja strega, je li?“ upitala je strogo. Glupa se trudnica samo rumenjela i gledala u tlo. „I da jesam, što misliš, čime bi mogla platiti jednu Conti? Što to imaš, da meni treba?“
Žena se sada našla u nevolji. Gužvala je rukama haljinu u koju je sigurno spremila svu ušteđevinu koju je ukrala od muža ili, možda, škrte svekrve. Ali, koliko je mogla imati – sto lira ili dvjesto? To je bio pišljivi bob spram Lucrezijinih milijuna i obje su bile toga svjesne.
„Što god mogu napraviti, hoću“, rekla je seljanka konačno. „Samo… Znate li kako?“
„Naravno“, nacerila joj se Lucrezia. Lice joj je bilo tako strogo da seljanka nikad neće zaključiti je li joj se samo rugala ili je mislila ozbiljno. „Samo pij puno vode iz Trasimena. Voda je ta od koje se dobiju kožice. Ništa lakše.“
Žena je pognula glavu, više nimalo rumena, kao da joj je se sva krv slila u želudac i sad tamo tukla i nabijala. Ali to se samo dijete meškoljilo, tako da se i kroz haljinu vidjelo. Očigledno je požalila što je ikad prišla jednoj Conti, ali bilo je kasno za kajanje: pomoć je zatražena, savjet dan.
„Čime vam se, no, mogu odužiti?“ pitala je tiho.
„Ja sam strega, zar ne?“ upitala je Lucrezia. „A strege jedu malu djecu. Zato želim srce toga tamo“, pa uperi prstom u seljankin nabrekli trbuh, palucajući jezikom po usnama.
Ova se odjednom napola presamiti, kao od iznenadnoga bola, čuvajući trbuh objema rukama. Lucrezia vidje kako se križa, ali već joj je prestala biti zanimljiva. Nije došla gledati sirotane kako se previjaju, nego poći u mir svoga otoka, gdje je nitko ne vuče za rukav niti podsjeća kako se jedna Conti treba ponašati. Frknula je nosom i visokim potpeticama zastrugala po šljunku na stazi.
Kad se Francesca uspravila, vidjela joj je leđa, u ravnoj haljini kremaste boje zečjega trbuha, kako odmiču prema Castiglioneu. Bilo je to posljednje što će je ikad vidjeti: do trenutka kad je Francesca trebala roditi, gospođica Conti više se nije pojavila u njihovu gradu, mada joj je svekrva spomenula da ljudi i dalje povremeno viđaju plave i crne vatre na Polveseu.
„Vjerojatno ide brodom odmah gore, iz Borghetta“, rekao je Giambattista, a Francesca mu odbrusi da to nju niti najmanje ne zanima.
Nije htjela misliti na gospođicu Conti, niti na onaj trenutak kad ju je upereni prst probo poput koplja.
„Imam prečih briga“, rekla je svojemu mužu.
I stvarno: kako se bližio dan poroda, sve ju je manje brinulo da će strega uzeti srce njezinom sinu, a sve više čitav niz stvarnih boleština. U sjećanje joj dođu litanije koje su nizali hodočasnici u Assisiju: pelagra, kolera, rahitis, skorbut. Vladala je neimaština, pa su se ljudi redovno razbolijevali. Jednako je redovno bio po koji sprovod, gore na brdu, gdje nije bilo komaraca.
Najviše od svega bilo ju je strah upravo tih komaraca. Imala je osjećaj da, otkad je ostala trudna, njezina koža jednostavno više nema onu gorčinu na koju je navikla. Iako je odbijala Bertove kolače, pa se uvrijedio, činilo joj se da stalno u ustima osjeća slatkoću i vjerovala je da joj se to krv mijenja. Možda zbog straha: možda joj je strah ubio svu gorčinu u tijelu i ostavio samo ljepljivu, slatku smjesu. A svi znaju da slatko privlači bube, osobito komarce. Oni su bili jedino što je letjelo da je mrzila.
„Battista,“ rekla je jedne večeri svom mužu, nakon što je rukom prilijepila trećega, za vrat, „ne želim roditi ovdje, na jezeru, gdje svaki komarac može ubiti dijete. Molim te, odvezi me teti Rosariji u Perugiu.“
„Bambina, što to pričaš?“ zaprepastio se Giambattista, kojemu su pokoljenja rođena uz Trasimeno. „Kako će se moje dijete roditi uz običnu vodu iz slavine?“
Giambattista joj je izložio svu silinu dodatnih razloga da ostane. Put bi mogao biti naporan za Francescu koja se već neko vrijeme nije osjećala dobro. Tko zna je li treskanje u vlaku dobro za dijete, možda može dobiti potres mozga? Također, uvijek je postojala mogućnost da teta Rosaria ima previše posla i premali stan, pa se ne može skrbiti i za njih.
„Battista, ako to ne napraviš, ostavit ću te“, pribjegla je Francesca prijetnji koju je čula od svoje majke.
„Ne, ne, znaš da ne mogu živjeti bez tebe, bambina“, plakao je Giambattista. „Što god drugo hoćeš, sve ćeš dobiti, molim te.“
Ali Francesca je ostala pri svom. Što je bilo još i bolje, svekrva joj je išla na ruku. Baš se bila prehladila, pa je sve vrijeme provodila u svojoj sobi moleći krunice za ozdravljenje, zazivajući svete Agripinu, Luciju i Tereziju. Kad joj se Giambattista požalio na Francescine prijetnje, samo je mahnula rukom.
„Pa onda, idi, Gianni… idi. Što ćeš se s trudnicom svađati?“
I tako je Giambattista, nakon višetjednoga prepiranja, popustio. Uzeo je ušteđevinu ispod madraca, spakirao im stvari u dvije jutene vreće, pa otišao zamoliti Berta da im posudi kola kojima su nekoć dopremali veće količine brašna i povrća u konobu. Sad su samo stajala u prašini i čekala bolja vremena koja je doskora obećavao Duce. Ali nikad njima nisu nikamo otišli.
Naime, večer prije nego su se trebali dva sata truckati do željezničke postaje u Terontoli, odande stigne nitko drugi doli teta Rosaria. Giambattistina je majka izašla iz svoje sobe, pozdravila je poljupcima u oba obraza, pa rekla:
„Vidim da ste dobili moje pismo.“
Francesca se toliko rasrdila što joj je svekrva tako pomrsila planove da je istoga trenutka i ona dobila prehladu. Zajapurila se u licu od vrućice, oblio ju je znoj, a oči su joj postale staklaste. Spremili su je u postelju i otišli prirediti pomoćni ležaj za tetu Rosariju u potkrovlju.
Do sljedećega jutra, Francesci su ponovno počele i mučnine. Teta Rosaria ju je pregledala i povukla Giambattistu u stranu. Francesca se, koliko je mogla, dignula na laktove i slušala kako šapću.
„To nije prehlada“, rekla je teta Rosaria bez uvijanja. „Dobila je malariju. Ako imaš kojeg sveca da te sluša, idi i moli mu se za moju nećakinju, a još više za svoje dijete.“
Sljedećih dana, Francesca nije vidjela Giambattistu, ali nije znala je li to zato što joj se mutilo pred očima ili zato što je sve vrijeme provodio u crkvama, preklinjući naizmjenično Majku Božju, svetu Mariju Magdalenu i svetu Margaretu da mu pomognu. Ali njoj ništa nije pomagalo. Svakim joj je danom znoj umjesto na gorki čaj sve više mirisao na čokoladu.
Francesca zato jednoga dana zatraži od tete Rosarije da joj nađe i dovede muža.
Kad se Giambattista spustio pored postelje, jedva ga je prepoznala. Lice mu je bilo pepeljasto, a oči upale. U obraze su mu bili urezani žljebovi kojima su danima tekle suze. Krivio je samoga sebe i izmišljao si razna trapljenja, ne bi li se iskupio zato što je otezao s odlaskom.
„Ne, ne, Battista, nemoj se tako mučiti“, rekla mu je. „Ja ti ništa ne zamjeram, no. Volim te i ne znam kako sam mogla živjeti bez tebe.“
„Ne, ne, bambina,“ odgovarao joj je, držeći je za ruku, „to je moja rečenica.“
„Sad moramo na druge misliti“, rekla je i spustila ruku na trbuh. „Obećaj mi, ako ja odem, da ćeš našem djetetu naći dobru majku.“
Ako li je i obećao, Francesca to nije čula, jer su je tada konačno uhvatili trudovi. Vrisnula je i izvila se, a teta Rosaria je odmah pritrčala. Majka je poslala Giambattistu van iz kuće, te su se dvije žene počele spremati da pomognu trećoj i dočekaju dijete na svijet.
On se pak još jednom uputio do crkve svete Magdalene, pa pred kipom Majke Božje u punoj veličini proveo na koljenima čitavu noć i veći dio dana. Obećao je i njoj, i Elizabeti, i Ani, i Margareti da će dijete nazvati Emanuel, ili Emanuela, samo da preživi. Odslušao je sve mise toga dana, a onda je, dok se umoran već klatio pred jednom od fresaka, doživio prosvjetljenje.
Moguće da se radilo samo o zraci sunca, izbjegloj kroz neki visoki prozor, ali koliko god gledao, Giambattista ga nije mogao naći. A nije htio na nešto drugo trošiti oči, kad se pred njima ukazala Beatrice, okupana svjetlom, blistajući poput sunca na izlasku. Ruke je pružala prema Giambattisti i njemu se učini da u njima drži nešto za njega važno, što je taman posegnuo da primi, kad mu se na rame spusti ruka.
„Giambattista.“
To nije bio Beatricin glas. Svjetlo zamre, ruke mu padnu niz tijelo i on se okrene: „Majko?“
„Poslala me je Rosaria“, rekla je, zgurena i drhtava u praznoj crkvi.
Giambattista je ustao, pa joj prišao i uhvatio je za ruke: „Jesu li žive? Reci mi, molim te, molim te, da su obje žive?“
„Dobio si sina, čestitam, Gianni“, rekla je majka i njemu se učinilo da se osmjehuje. Otvorio je usta da pita za Francescu, ali riječi nisu izlazile, a ona je ionako znala što je hoće pitati: „I ona je dobro. Otišla je u nebo, da se pridruži dragomu Bogu i Majci Božjoj. Ne brini, dobila je posljednju pomast…“
Giambattista joj je ispustio ruke i stajao, kao još jedan kip u crkvi. Vidio je u mislima Francescu kako leti, visoko među oblacima, ruku raširenih poput krila na zrakoplovu. Smijala mu se odozgora, obrtala i okretala, konačno slobodna da ide kamo joj se prohtije.
Giambattista je usrdno vjerovao da je raj negdje u modrim visinama nad ljudskim glavama, ali nije bio siguran da se Francesca uputila na ta vrata. Ta, ona je puno više željela da može, poput ptica, svisoka gledati na ovaj svijet i sva njegova hitra čuda; da prati željeznicu u daljinu i pijuče s parom iz kotlova; da se utrkuje s automobilima; da kruži nad metalnim brodovima posutim solju.
„Bilo bi joj drago da pođem s njom“, rekao je konačno i osjetio da mu se svi udovi pune olovom za mreže. On se nije volio kretati, a kamoli brzo. „Rekla je da ne zna što bi bez mene.“
„Ali ne možeš, Gianni“, rekla je majka. „Dijete…“
To ga je probudilo iz sanjarenja o putovanjima i on otrese utege sa sebe, u srhu koji mu je prošao čitavom kralješnicom. Bilo mu je kao da će mu srce iskočiti iz grudi i zaplesati među klupama u crkvi. „Da, dijete, moj Emanuel!“
Krenuo je izaći, ali ga majka zaustavi, rukom na prsima. „Nisi mu trebao već dati ime“, rekla je.
„Majko? Je li zdrav?“
„Znaš, to je najljepše dijete koje Castiglione vidio“, rekla je polako. „Vidjet ćeš i sam… okrugla glavica, bistre oči, savršeni mali prsti… čak su i kožice na mjestu, Gianni – tvoj je sin. Sve smo umuknule kad se rodio. Kunem ti se, takvo bi dijete trebali na freskama prikazivati.“
Previše je bila rječita. Giambattisti zatreperi kapak, a potom i ruke, pa mu se drhtavica prenese na cijelo tijelo. Gotovo je posumnjao da i on ima malariju, mada je odavno stekao otpornost, kako već bude kod onih s Trasimena. Jedva je na mjestu stajao. Primi se za jednu klupu.
„Što mu je?“
Ona mu priđe bliže i reče tiše: „Sve, sve je na tvom sinu savršeno, samo… nema srca, Gianni.“
„To je nemoguće“, rekao je ribar i ukočio se, zategnuo poput povraza kad riba dobro zagrize.
„Jest, nemoguće je… kod ljudskoga bića“, rekla je majka. „Mora da mu je majka…“
„Nju ne spominji!“ rekao je novopečeni udovac i otac. Rastjerao je pred sobom sve vizije, dignuo se na noge i izjurio iz crkve, niz ulicu, pa do svoje kuće.
Ništa tamo nije vidio – ni modro Francescino lice, ni njezine šake zgrčene od muke, ni krvlju oblivene plahte, ni premor na Rosarijinom licu – samo ono maleno, čvrsto smotano i odloženo pored Francesce, kao da je već zapakirano da pođe s njom. Giambattista skoči i privije svoga sina uza se, a na Rosariju rikne kad ga je pokušala dotaknuti.
„Giambattista.“ Pokušala mu je prići, ali kad je vidjela da ne dopušta, stala je i podignula ruke. „Slušaj me, molim te. Neće ti nitko zamjeriti. I Francesca je znala da nije svoj djeci mjesto na ovom svijetu.“
„Ne, ne, ne“, mahao je glavom, pri čemu je mislio: ne razumijem, ne znam, neću da znam.
„Imaš dva-tri dana vremena. Ni tvoja majka ni ja nećemo ga prijaviti. Možemo ga prikazati kao mrtvorođenog, prije nego uđe u službene papire. To rade—“
„Ne, ne s mojim Emanuelom“, rekao je Giambattista, pa ga prvi put pogledao, nakon što mu je ime već dvaput izgovorio.
Nije vidio puno tek rođene djece, ali znao je da su obično crvena i ljubičasta, drečava, musava, izgužvana. Ništa od toga nije se odnosilo na njegova sina, malenog i savršenog dječaka. Nešto ga je preskočilo, pa se naježio – tako lijepa djeca ne bi trebala postojati.
Polako je spustio ruku na djetetova prsa. Ne osjeti ništa. Dizala su se i spuštala kako je disalo, ali otkucaja nije bilo. Bilo je kako mu je majka i rekla: to je bilo dijete koje nije imalo srca. Bilo je sasvim mirno, i iznutra i izvana. Nije plakalo, samo ga je gledalo svojim bistrim očima.
„Emanuel, moj Emanuel, srećo moja, sine moj“, šaptao mu je i uzvraćao pogled. Onda pogleda Rosariju i upita: „Kako je to moguće?“
„Ne znam“, rekla je. „Tvoja majka mi kaže da su to djeca koje je strega rodila – ili proklela. Ja samo znam da vidim sve više takvih slučajeva, što se više djece rađa. Jednostavno se dogodi, nekako, da se tu i tamo koje rodi skroz bez srca, a kao da im ništa nije. Budu živa i zdrava, narastu. Samo, bolje ga nemoj pustiti da naraste.“
„Kako mi to možete reći?“
Rosaria sklopi ruke pred sobom, pa ga ozbiljno pogleda: „Slušaj. Takva djeca, gotovo čim progovore, krenu nanositi bol svima oko sebe. Ne znam je li to zato što nemaju srca, pa ne osjećaju tuđu patnju, ili možda baš zato što i oni sami pate, pa žele da drugima bude jednako. Ali majke…“
„Emanuel nema majke“, rekao je Giambattista, pa otišao iz kuće, ravno do svoje barke.
Dijete je odložio na klupicu, a onda barku gurnuo u jezero, mada su se sjene već duljile prema istoku. Neće imati svjetla kad se bude vraćao, ali Trasimeno je poznavao kao svoj dlan. Više mu je bilo muka kamo će poći.
Na Maggioreu je svetište Franje Asiškoga, kojeg je štovala Francesca. Ali tamo su i fratri koji guraju nos u sve i svašta. Na Minore ne može, jer tko zna kakve zvijeri tamo lutaju, četveronožne ili dvonožne, a dijete to nije zaslužilo. I stoga okrene pramac na istok, prema Polveseu. Na njemu također ima posvećenoga tla, ali nema ni ljudi ni zvijeri. Conti su se za to pobrinuli.
Giambattista zaškilji u daljinu, gdje je niska izmaglica skrivala otok od pogleda. Trebat će mu barem sat vremena, ako ne i više, tako umornom.
Namjesti vesla i pusti da mu se glava isprazni, da bude lakši. Popije malo vode s dlana, nacijedi je s rukava i Emanuelu u usta, pa krene. Očekivao je da će dijete kmečati od gladi, ali nije ga bilo ni za čuti. Možda je bilo preslabo.
Možda mu Giambattista neće ni trebati odlučiti o sudbini.
Jezero je, kasno u danu, bilo mirno poput ribljega ulja, i jednako tako vonjalo. Giambattista se nadao da će jednom pokazati svome sinu kako se u vodu spuštaju drvene zamke, tuori, pa namještaju mreže oko njih, i kako se potom riba suši kod kuće. Francesca bi nabirala nos kad je to radio, ali nje više nema, pa nije ni bitno. Sada je vlastito dijete uvio u mreže, kao malenu ribu, i vodio ga daleko od kuće. Mlađi su mu ribari znali govoriti da je mukotrpno loviti ribe tuorima, ali što oni znaju. Nije to ni upola tako mukotrpno kao broditi jezerom s umotanim sinom.
Dospjevši na Polvese, barku je ostavio u pličini. S Emanuelom na rukama krenuo je po stazi, a šljunak je hruskao kao kosti pod zubima. Kad je stigao do ruševne crkve, sjeo je na jedan kamen, pokušao doći do zraka i nakon dubokog se udaha, konačno, rasplakao.
Sunce se spustilo nad Val di Chianu kad se primirio. Kako je prestao jecati, onako mu se učini da oko njega Polvese nastavlja žaliti, glasom životinje na samrti.
Emanuel je ležao, divan i prazan, na mekoj travi pod njim. Mora brzo odlučiti, sad, dok još ima danjega svjetla i dok se bez puno pitanja može vratiti kući. Već je nad maloga dizao isti onaj kamen na kojemu je do tada sjedio – u koji je dijete gledalo jednako pomno i neuznemireno kao u sve ostalo – kad shvati da ono što čuje nije ni otok ni zvijer. Zvuci su bili ljudski: grcanje, jauci, dahtanje.
Odloži kamen pored noge, pa opet primi dijete na ruke i pođe u smjeru otkud su stizali.
Na obali nedaleko crkve, napola u vodi a napola u blatu, klečala je žena. Rukama je rovala po tlu, kao da nešto traži. Haljina, sad siva, po sebi je imala skorene tragove boje čokolade – od izmeta ili krvi, ili oboje. Čitava je prednjica bila kruta, kao da je odjevena u oklop od tkanine.
Crna kosa, raskuštrana od vjetra i zarivanja prljavih prstiju u glavu, uokvirivala joj je lice. Ono je bilo toliko izvitopereno da ju je Giambattista prepoznao tek nakon nekog vremena.
„Gospođice… gospođice Conti?“ upitao je, oprezno.
Vlažnim je rukavom obrisala nos iz kojeg se slijevala slina, pa zarežala na njega.
„Samo Lucrezia. Nisam više Conti“, a onda, kako se on nije micao, doda još: „Gubi se da te ne ureknem.“
„Ja ne vjerujem u to, go—“ ali se zaustavi na vrijeme.
Žena ustane, pa se upilji u njega onim očima, i modrima i crnima, poput njezinih vatri. Dugo, dugo ga je samo gledala. Napravio je korak unazad, jer ga je plašilo zurenje. Kao da njime saznaje nešto što on ne želi reći. Taman je htio otići, kad ona zahropće iz pluća, pa pokaže prstom na smotuljak koji je držao u ruci.
„A u ubijanje male djece vjeruješ?“
„Ne, ne, ja ne!“
Prišla je, polako, i dalje ga gledajući. Otac je pričao Giambattisti da tako zmije očaraju svoj plijen i, dok ranije nije bio siguran da je to moguće, sad se uvjerio da su mu se od tog pogleda noge usjekle u tlo. Žena je prilazila sve bliže, lagano se njišući, dok nije blatnom rukom dotaknula dijete. Bio bi pobjegao, samo da joj se niz obraze nisu kotrljale suze.
„Daj mi ga“, rekla je, a on posluša, bez otpora. To je to: zmija, gadura, strega.
Lucrezia se odvuče podalje od vode, pa sjedne na tlo. Dijete položi u krilo – tako joj je mekano i milo pritiskalo kožu. Rukama raspori kruti prednji dio haljine. U sutonskom joj se svjetlu zabjelasaju dojke, bolne od mlijeka što se u njima već kiselilo. Kad podigne do njih novorođenče, preliše se same od sebe. Dijete se malo zagrcnulo, ali onda prihvati, zdušno i mljaskavo.
Bol popusti i ona odahne.
Ribar je prekine u užitku hranjenja djeteta. Dohramao je pred nju i stao, blesavo mašući glavom: „Kako? Otkud?“
Lucrezia ponovno spusti pogled na dojenče: „Sve žene imaju mlijeko kad rode, stronzino.“ A kako se on nije ništa dalje usuđivao pitati, ona mu objasni: „I ja sam rodila, tu, na Polveseu, ali mi je kliznulo u vodu i ne mogu ga naći.“
Kad je svom ocu rekla da mu se valja pripremiti za unuka, prvo ju je bacio niza stube. S obzirom da to nije pomoglo, odveo ju je u bolnicu. Tamo su mu objasnili da njihovoj zemlji trebaju djeca, snažna djeca – i to čim više njih – pa ako ga oni ne žele, uzet će ga se rado na državnu skrb. No gospodin Conti nije htio takvu sramotu. Tako Conti ne postupaju.
Zato je Lucreziu odveo na Polvese i tamo ostavio. Rekao je da će se vratiti kad oboje krepaju.
Porod je bio dug i samotan i Lucrezia ga se više nije sjećala. Sve što je pamtila bilo je nešto kvrgavo i krvavo, upleteno samo u sebe, što je ispalo iz nje. Bilo je, ipak, dovoljno snažno da se otkotrlja u jezero i nestane pod valovima.
„U, u, u Trasimeno?“
„Pa da. Ali ne znam je li već umrlo. Ipak je u meni živjelo u vodi. Možda mu je dobro u jezeru? Hoćeš li ga potražiti malo, umjesto mene?“
Ribar je izgledao kao da bi joj najradije zanijekao molbu, ali samo je otvarao usta, kao riba na površini jezera. Onda je bez riječi otišao do obale, pa se zapiljio u pličinu. Koraci su mu s vode dizali miris trule trske i ocvalih lopoča. Vidjelo se sve slabije, jer su sa sjevera polako nebom jedili oblaci i ptice su se digle da nađu zaklon za noć.
Jednom mu je nešto zabućkalo oko nogu, pa se Lucrezia ponadala. Ali voda se odmah primiri, kao da nije bilo ništa. Možda kakva jegulja; možda samo žaba.
Ribar se vratio Lucreziji odmahujući glavom: „Nema ničega. Ništa ne vidim.“
„Krivo gledaš; samo očima. Zato si i dijete htio ubiti, zar ne, stronzino? Gledaš i misliš da je ono krivo što nema srca.“ Kad on ne odvrati, ona će nježno: „Nije ono ništa krivo. Ništa, ništa. To su od njega napravili drugi. Ako ga ostaviš meni, ja ću sve popraviti. Znam i kako. Samo da nađem ono svoje, i sve će biti savršeno, skroz, cijelo. Ali sad sam umorna. Idemo kući. Sutra ćemo opet tražiti.“
„Sutra?“ samo je upitao, a ona je kimnula i ustala, pružajući mu natrag dijete.
Zadnja zraka sunca odnekud se izmaknula i oblila nekadašnju gospođicu Conti i njezine dojke, okrugle kao dva sira. Na trenutak je izgledala kao Giambattistina vizija iz crkve; kao Beatrice koja mu pruža nešto važno, nešto vrijedno. Samo je ovaj put on to i primio. Privio je k sebi svoga sina, spokojnog i zadovoljnog.
Svjetlosti je nestalo i nad Polvese se nadvije mrak, ali Giambattisti to više nije bilo važno. Njegova je svjetlost bila iznutra. Znao je što mu je činiti.
Francesca ga je, posljednjim svojim dahom, uputila da djetetu nađe majku. Ova je pak žena svoje dijete izgubila u Trasimenu. A nije ni ružna: oči su joj modrocrne, boje jezerske vode zimi. Svi znaju da je čak i na malariju otporna. Giambattisti je obično i manje trebalo da nekoga zavoli – Beatrice je bolje spremala ribu nego majka, a Francesca je bila jedra kao ptičica – zato su, konačno, i njega voljeli.
Čak mu je i nekadašnja gospođica Conti već prilazila bliže. Iz jednog je džepa izvukla komad pečenoga mesa i stavila mu ga u ruku. Da nije bio tako gladan, odbio bi, ali čitav je dan postio. Sline su mu potekle čim mu je miris dopro do nosnica te on zarije zube u zečetinu. Nije uzalud sve te godine lovila puškama i pekla svoj ulov nad modrom i crnom vatrom.
Kad je vidjela kako u slast jede, žena zadovoljno kimne, pa mu ovije ruku oko nadlaktice.
„Znaš, stronzino, sutra je uvijek bolje. Vidjet ćeš. Doći će vrijeme kad će djeci bez srca biti puno lakše živjeti nego nama, opterećenima tim dodatnim mišićem. Njihova krv slobodnije teče. Njihove su misli laganije, jer ne prolaze kroz tu barijeru. Bit će dobro tvom sinu. Znaš što kažu: čekaju nas bolja vremena.“
Zbog nečega u njezinom glasu, Giambattista joj je vjerovao. Zato, kad su se ukrcali na barku, doda joj dijete i reče: „Ovo je Emanuel. On više nema majke.“
„Drago mi je, Emanuel“, reče ona i pomiluje ga po obrazu. „Ja ću ti sad biti majka.“
I Giambattisti ništa nije bilo neobično, čak mu je laknulo, jer je shvatio da ni tu ženu, niti dijete nikad neće zvati bambina! Sve se riješilo, nekako, i mogao je poći kući. Nije baš znao što će reći vlastitoj majci, ali već se naviknula dijeliti kuću s jednom njegovom ženom za drugom. Tako će i s ovom. Baci oglodane kosti iza sebe, primi se vesala i otisne od obale.
A u pličini, pored mjesta gdje su sletjele kosti i mrijestili se komarci, nešto je namreškalo vodu i ljesnulo u zamirućem svjetlu. Bilo je kvrgavo i krvavo, upleteno samo u sebe, mada mlado i snažno. Polako je krenulo za barkom, ljuljuškajući se na valovima i bezglasnim ustima oblikovalo samo jednu riječ, iznova i iznova: „Mamma.“
