270 riječi — 1,5 minuta
U svom romanu „Zaposjedanje“, britanska autorica Antonia Susan Byatt govori o studenom kao prvom od dva Crna mjeseca. Sve do Božića i povratka sunca, u Bretanji je – priča ona – bio običaj rastjerivati tamu tako da se ljudi okupe i pripovijedaju, često uz neki posao.
U Hrvatskoj je dugo vremena bilo slično. I kod nas se pripovijedalo zimi, za večerom ili uz vatru, ali također i uz razne poslove: kad se prelo, obrađivalo kukuruz, na ispaši ili dok se pekla rakija. Pripovijedanjem se također kratilo vrijeme provedeno na putovanju, u bolnici ili vojsci. S dolaskom radija, a osobito televizije, takve su situacije postale sve rjeđe. Danas se pripovijeda uglavnom djeci i uglavnom tijekom posebno osmišljenih događaja koji su odmaknuti od svakodnevnog života i rada. Mnoge su priče zaboravljene, dok su druge završile na stranicama knjiga, pa ih eventualno možemo čitati, često samo za sebe.
Ali, kao što je primijetila Sabina iz „Zaposjedanja“, zapisanoj priči kao da nedostaje života – jer nema pripovjedačevog daha da je oživi. Priče su prekrasne na papiru, ali tek kad ih izgovorimo pred drugima, kad im udahnemo život pripovijedanjem, dobivaju stvarnu moć da rastjeraju tamu i povežu ljude.
Ono što sam često doživjela kao pripovjedačica je da nam to i dalje treba. Rijetko se nađe netko da ne uživa u pripovijedanju, u živoj riječi koja se dijeli između kazivača i publike. U mračna vremena — bilo osobna, bilo globalna — priča je poput svjetla. Možda je maleno, ali nam pomaže da vidimo sebe i druge. Ta njezina moć još uvijek postoji i prepoznaje se, samo trebamo otkriti načine kako da je iskoristimo u novom dobu.
Kakve ćete priče pričati ovog studenog?