Nije tipfeler! Priča koju želim danas podijeliti govori o ženi, a ne odjevnom predmetu spavaćici. Na njezino su me uvrštavanje na blog potaknula dva događaja. Prvo, nedavno sam završila radionicu Ljekovitih priča, do koje nikad ne bi došlo da nisam ovu priču podijelila s dragom mi knjižničarkom K.K., koja je u njoj pronašla inspraciju za vlastito ispisivanje nužno potrebne priče. A zatim sam dobila potvrdu da ista priča izlazi u ovogodišnjem HSA Journalu!
Ugodno čitanje 🙂
650 riječi — 3 minute
U zakutku svijeta tako zabačenom da ga se jedva da imenom spomenuti, živjela je – ili, točnije, nije – Spavačica. Okolnosti njezina života bile su takve da je spavala po čitav dan, budila se uvečer kako bi popila nešto vode, a potom bi iznova lijegala na počinak. A dok je spavala, ujedno je i sanjala, pa su je neki prozvali i Sanjačicom. I pravo je bilo tako, jer da tijekom njezina dugačka počinka nije bilo snova, ljudi ne bi ni znali za nju, niti bi je došli posjetiti u udaljenu zemlju gdje je snivala.
A ljudi su uistinu dolazili, zahvaljujući čudesnoj prirodi njezinih snova. Govorilo se da će onaj tko odspava na njezinu jastuku podijeliti i njezine snove te doznati stvari od silne koristi. Ljudi su tako pristizali i posuđivali polovicu njezina jastuka, nakon čega su se ujutro budili neobično omamljeni. Neki su govorili o onome što su vidjeli; drugi nisu. Neki su se svemu smijali, dok je druge to iskustvo duboko dirnulo. Neki su govorili da je sve to besmislica, dok su se drugi kleli da im je promijenila život. Bilo da su se njezini snovi ostvarivali, ili pak imali kakvu drugu vrstu čari za ljude, oni koji su ujutro otišli, nikad se ne bi vratili. Činilo se da nitko ne želi drugu audijenciju; nitko nije smatrao da takvo što valja još jednom proživjeti; i nitko nikad nije upitao želi li ona da joj se život na taj način koristi, ili ipak ne.
Mnogo je bilo nagađanja o tome zašto ona toliko spava. Širile su se glasine o bolesti, o blagoslovu ili kletvi kakvoga čudnog boga, o izvrnutoj i neobjašnjivoj sudbi, o položenu ili pak prekršenu zavjetu, o svetaštvu i vještičarstvu. No još su bujnije bile glasine o onome tko bi mogao okončati što god to bilo. Mada je poljubac istinske ljubavi bio među omiljenijim sredstvima, spominjali su i druge – snažne napitke, vilinske čarolije, pravu hranu, promjenu podneblja, pa čak i pokoju pljusku preko lica. Spavačica, međutim, naoko nije marila za sve to, niti je ikad sama iskazala ikakvo mišljenje o dotičnim stvarima. Njezina je patnja – ukoliko je postojala – bila tihana; odrješita i bez riječi.
Sve se to odvijalo bez ikakve promjene sve dok jednoga dana ne pristiže jahač na dobromu sivcu. Više nije bio u cvijetu mladosti, ali nije ni ona, jer je nekoliko desetljeća provela u nepromjenjivom stanju usnulosti. Ipak, jednu je prednost imala pred jahačem: san je očuvao blagost njezinih crta, mekoću kože i nježnost u očima. Osim što je bio razbarušen od jahanja, jahač je i inače bio čovjek koji je puno propatio u životu. Bio je grub od doživljenih napora, opaljen suncem i vjetrom, a oči su mu bile oštre i nesmiljene. A ipak, kad je prišao Spavačici, kleknuo je pomno kao da se nalazi u hramu; a kad joj je dotaknuo ruku, dodir mu je bio ljubazan kao ljubavniku. Zatim je tako iskreno zajecao da su se svi s poštovanjem povukli.
Te je večeri legao na jastuk pored nje s najvećim marom i nešto joj je prišapnuo na uho tako tiho da nitko nije čuo ni riječi. Potom je, još uvijek je držeći za ruku, utonuo u san i čitavu je noć proveo uz nju. No ujutro je ona bila ta koja se probudila i, prije negoli je izašla iz ložnice, poljubila ga u usta dok se on nije ni pomaknuo. Umila se, uzela koji zalogaj u usta i odjenula se da ode. Svi su unaokolo stajali kao čudom zgromljeni i šaptali među sobom, gledajući u spavačicu koja se probudila. Ali nitko joj se nije usudio približiti dok se uspinjala na sivca, osim vrlo sitne i vrlo kovrčave djevojčice.
I samo se ona usudila upitati, vrlo malenim i jasnim glasom: „Molim vas, gospođice, što vam je to rekao sinoć?“ Na taj se upit žena osmjehne, i zahvalno i tugaljivo, pa odgovori: „Rekao mi je da me je sanjao.“ I s tim se riječima uspravila u sedlu i odjahala.